Source: http://people.ischool.berkeley.edu/~buckland/obscat.html

Otisak: M.K. Buckland (1972). Are Obsolescence and Scattering related? Journal of Documentation, 28(3), pp. 242-246. / M.K. Buckland (1972). Jesu li zastarjelost i rasulo povezani? Časopis za dokumentaciju, 28(3), str. 242-246.

JESU LI ZASTARJELOST I RASULO POVEZANI?

Michael K. Buckland.

Značajna je pozornost u ovom časopisu i na drugim mjestima, na svakom od dva aspekta korištenja literature. Jedan od njih je relativni pad u korištenju materijala kao što dobi („zastarjclosti”) koji su raspravljali Brookes [1] i mnogi drugi [2]. Drugi je aspekt u mjeri u kojoj je upotreba materijala obično se koncentrira na nekoliko naslova („Bradfordov Zakon o rasipanja”), koji je bio obrađen po Bradfordu [3], Leimkuhler [4], Brookes [5], i Fairthorne [6].

Cole [7] smatra da su ove dvije „zakoni”, pogotovo kada se ispituje u vezi, imao značajne implikacije za odlučivanje koliko je velika knjižnica zbirke trebao biti. Ovo područje je analiziran u više dubine od strane Buckland i Woodburn [8] i Brookes [9]. Ukratko, ove analize daju određeni uvid u ekonomiju politika knjižničnog fonda s obzirom na broj posjeđenih naslova časopisa i duljinu njihova zadržavanja. Također su relevantni za upravljanje uslugama indeksiranja i apstrahiranja jer ukazuju na gubitak pokrića za koji bi se moglo očekivati da će rezultirati izuzećem starije i rubnije književnost. U svakom se slučaju pretpostavlja da postoji utvrđeni uzorak zastarijevanja za koji se zna da varira od subjekta do subjekta. Također se pretpostavlja da se učinak raspršivanja može procijeniti i da će i to varirati od jednog subjekta do drugog.

Čini se da je zanemarena mogućnost da postoji neki odnos između ove dvije varijacije. Jesu li povezane? Bilo bi od velikog teorijskog interesa kada bi se mogao uspostaviti odnos i izbjeći prikupljanje mnogih podataka ako bi se moglo zaključiti iz drugog. Na istraživačkom odjelu biblioteke Sveučilišta u Lancasteru, kada su se istraživale implikacije rasipanja i zastarijevanja tijekom 1967. i 1968., pokušalo se utvrditi postoje li dokazi o vezi. Rezultati su bili indikativni, ali ne i konačni. Drugi istraživački interesi uzeli su prioritet, a svrha je ove bilješke opisati što je učinjeno u nadi da će istraživači koji se bave bibliometrijskom analizom moći dalje istražiti ovu temu.

To je pogodan za raspraviti raspršenja i zastarijevanje u pogledu kompaktnosti u književnosti. Visoko zastarjela literatura, kao što su fizika je više kompaktan s obzirom na vrijeme od literature geologije. Isto tako, neki spisi su više kompaktan s obzirom na raspršenja od drugih. Početni hipoteza je bila da raspršenje i zastarijevanje teže obrnuto varirati. Na primjer, neki književnost možda imaju tendenciju da se široka i kratka (široko raspršene na širem ispred časopisima, ali su zastarjeli u kratkom vremenu), dok drugi mogu biti uske i duge (usko koncentrirana u nekoliko časopisa, ali dugo je živio, odnosno obsolescing samo polako). To je prikazano grafički na Sl. 1a.

Druga pretpostavka je da raspršenje i zastarijevanje imaju tendenciju da se izravno varirati. Na primjer, neki spisi imaju tendenciju da se kompaktna (usko koncentrirana u nekoliko časopisa i zastarjelo u kratkom vremenu), dok su drugi difuzna (široko raspršene na širem ispred časopisa i dugovječna, tj obsolescing samo polako). To je prikazano na Sl. 1b. Kako bi dobili usporedivi podaci za različite predmete, referenca je izvršena na Browna znanstvenih serijala [10]. Ona sadrži analizu pridonosi čuvanju na krajevima članaka objavljenih u razdoblju od oko osamnaest mjeseci u svakoj od osam znanstvenih predmeta: matematika, fizika, kemija, geologija, fiziologija, botanike, zoologije i entomologije. Navodi iz časopisa u svakoj temi su razvrstani prema časopisu dati raspršiti i po starosti dati zastarijevanje. Podaci se predstavili sirovo i bez pokušaj da se stane krivulje na rezultate. U stvari, Brown komentar miješa apsolutne mjere i proporcije. Na primjer, njegova Tablica 16 daje udio svakog uzorka koji je obuhvaćen najproduktivnijih 100 časopisa, iako uzorak veličine enormno varirati. To bi bilo prikladnije da su istražili dio svakog uzorka obuhvaćeno određenom omjeru časopisa.

Brownovi podaci analizirani su i zastarjelost je planirana protiv rasipanja za svaki od osam ispitanika. Rezultati, prikazani na slici 2, jasno se podudaraju s izvornom hipotezom da se rasipanje i zastarjelost obrnuto razlikuju. Umjesto toga, pokazuju tendenciju da se one izravno razlikuju. Podaci jasno pokazuju da je kompaktnost u odnosu na vrijeme povezana s koncentracijom s obzirom na rasipanje.

Sl. 2. Kompaktnost književnosti

Koeficijent rasipanja k preuzet je iz Coleove formulacije Bradfordovog zakona rasipanja [7]

R_n=R_N(1 + k log n/_N)

gdje R_n je broj referenci u najproduktivnijim n časopisi u literaturi gdje N časopisi donose R_N reference. Dane vrijednosti k koje se daju temelje se u svakom slučaju na vrijednosti od R_n koja čini 90% od R_N. Podaci Brown.[10]

U vezi s ovim nalazom treba biti upozoren. U nekim su temama odabrani izvorni časopisi doprinijeli više citata nego u drugima. Na primjer, vodeći časopisi o kemiji doprinijeli su 10.052 citata, dok su vodeći časopisi o zoologiji doprinijeli 1.819. Zapravo postoji povezanost veličine uzorka i dvije vrste kompaktnosti. “Kompaktni” subjekti su oni s većim brojem citata u svojim uzorcima. Posljedice toga nisu jasne. Obrasci raspršivanja i zastarjelosti izgledali bi kao “bezdimenzionalni”, u smislu da bi se očekivalo da slučajni uzorak iz bilo koje distribucije tvori distribuciju istog oblika. Ipak, profesor E. T. O’Neill je sugerirao* da može postojati element dimenzionalnosti u tome što male veličine uzorka vode do izračuna koeficijenta rasipanja, koji precijenjuju stvarnu količinu rasipanja. Takva pristranost mogla bi barem djelomično objasniti povezanost veličine uzorka i književne kompaktnosti s obzirom na rasipanje. Alternativno objašnjenje povezanosti s veličinom uzorka je da visoko koncentrirana literatura mora imati relativno glomazne časopise u nuklearnoj zoni i da ta količina određuje veličinu uzoraka uzetih po Browninovoj metodi.

Pod pretpostavkom da su neke književnosti kompaktnije od drugih, postavlja se pitanje zašto bi to trebalo biti. Dr A. Hindle je sugerirao da zbijenost literata može biti povezana s “tvrdoćom” ili “mekoćom” subjekta; to jest, u kojoj je mjeri terminologija i hipoteze jasno definirati, a problemi visoko strukturirani. U tom se pogledu fizika općenito smatra težom od biologije. Čini se da se poredak subjekata s obzirom na kompaktnost na slici 2 približno podudara s subjektivnim dojmovima relativne tvrdoće i mekoće subjekata. Profesor de Solla Price posve je neovisno iznio teoriju da je zastarjelost povezana s tvrdoćom i mekoćom i da se može koristiti kao indeks tvrdoće [11].

REFERENCE

1. BROOKES, B. C. The growth, utility, and obsolescence of scientific periodical literature. Journal of Documentation, vol. 26, 1970, pp. 283-94.

2. For a convenient review see : JAIN, A. K Report on a statistical study of book use, Ph.D. thesis. Purdue University, Lafayette, Ind. (PB 176 525).

3. BRADFORD, S. C. Documentation. London, Crosley Lockwood. 1948.

4. LEIMKUHLER, F. F. The Bradford distribution. Journal of Docurnentation, vol. 23, 1967, pp. 197-207.

5. BROOKES, B. C. The derivation and application of the Bradford-Zipf distribution. Journal of Documentation, vol. 24, 1968, pp. 247-65. (See also the note by Mr Brookes in Journal of Documentation, vol. 25, 1969, pp. 58-60.)

6. FAIRTHORNE, R. A. Empirical hyperbolic distributions (Bradford-Zipf-Mandelbrot) for bibliometric description and prediction. Journal of Documentation, vol. 25, 1969, pp. 319-43.

7. COLE, P. F. Journal usage versus age of journal. Journal of Documentation, vol. 19, 1963, pp. I-II.

8. BUCKLAND, M. K. and WOODBURN, L. Some implications for library management of scattering and obsolescence. (University of Lancaster Library Occasional Papers, I). Lancaster. 1968. (ERIC report ED 022 502.)

9. BROOKES, B. C. Optimum P% library of scientific periodicals. Nature 232(5311), 13 Aug. 1971, pp. 458-61.

10. BROWN, C. H. Scientific serials. (ACRL monograph, 16). Chicago, ACRL, 1956.

11. PRICE, D. J. de S. Citation measures of hard science, soft science, technology, and non-science. In: NELSON, C. E. and POLLOCK, D. K. Communication amongst scientists and technologists. Lexington, Heath, 1970, pp. 3-22.

* Private communication, July 1971. Professor O’Neill was using Leimkuhler’s formulation of the Bradford Distribution.

_________________

1. BROOKES, B. C. Rast, komunalnih i zastarijevanje znanstveni časopis književnost. Časopis za dokumentaciju, sv. 26, 1970, str. 283-94.

2. Za povoljan recenzije vidjeti: JAIN, A. K. Izvješće o statističkom istraživanju uporabe knjige dr.sc. teza. Purdue Sveučilište, Lafayette, IN. (PB 176 525).

3. BRADFORD, S. C. Dokumentacije. London, Crosley Lockwood. 1948.

4. LEIMKUHLER, F. F. Bradford distribucije. Časopis za dokumentaciju, sv. 23, 1967, str. 197-207.

5. BROOKES, B. C. Izvođenje i primjena raspodjele Bradford-Zipf. Časopis za dokumentaciju, sv. 24, 1968, str. 247-65. (Vidi također bilješku gospodin Brookes u Listu dokumentacije, sv. 25, 1969., str. 58-60.)

6. FAIRTHORNE, R. A. Empirijski hiperbolički distribucije (Bradford-Zipf-Mandelbrot) za Bibliometrijska opis i predviđanja. Časopis za dokumentaciju, sv. 25, 1969., str. 319-43.

7. COLE, P. F. Časopis korištenje naspram dobi od časopisa. Časopis za dokumentaciju, sv. 19, 1963, str. I-II.

8. BUCKLAND, M. K. i WOODBURN, L. Neke implikacije za knjižnice upravljanje raspršenje i zastarijevanja. (Sveučilište u Lancaster knjižnica povremenih radova, I). Lancaster. 1968. (ERIC izvješće ED 022 502)

9. BROOKES, B. C. optimalno P% knjižnica znanstvenim časopisima. Priroda 232 (5311), 13. kolovoz 1971, str. 458-61.

10. BROWN, C. H. Znanstvena serije. (ACRL monografiji, 16). Chicago, ACRL, 1956.

11. PRICE, D. J. de S. Citat mjere tvrdi znanost, mekom znanosti, tehnologije, i ne-znanosti. U: NELSON, C. E. i POLLOCK, D. K. Komunikacije među znanstvenicima i tehnolozima. Lexington, Heath, 1970, str. 3-22.

* Privatna komunikacija, srpanj 1971. profesor O’Neill je bio pomoću Leimkuhler je formulaciju Bradford distribucije.