Source: http://southasia.ucla.edu/history-politics/gandhi/
Copyright in the original article vests in Vinay Lal
Vinay Lal
Mohandas Karamchand Gandhi rođen je u gradu Porbander u stanju onoga što je danas Gujarat 2. listopada 1869. Školovao se u obližnjem Rajkotu, gdje je njegov otac služio kao savjetnik ili premijer lokalnom vladaru. Iako je Indija tada bila pod britanskom vlašću, više od 500 kraljevstava, kneževina i država bilo je dopušteno autonomijom u domaćim i unutarnjim poslovima: to su tzv. “Izvorne države”. Rajkot je bio jedna takva država. Gandhi je kasnije zabilježio početkom godine svog života u svojoj izvanrednoj autobiografiji, Priča o eksperimentima s
istinom. Njegov otac je umro prije Gandhi mogao završiti svoje školovanje, a trinaest je bio u braku s Kasturba [ili Kasturbai], koji je iste dobi kao i sam Mohandas. Godine 1888. Gandhi je isploviti za Englesku, gdje je odlučio nastaviti studij prava. Iako su mu starješine protivio, Gandhi nije mogao biti spriječen ostavljajući; a on je rekao da je njegova majka, pobožan žena ga je obećanje da će se držati podalje od vina, žena i mesa tijekom svog boravka u inozemstvu. Gandhi je iza sebe ostavio svog sina Harilal, zatim nekoliko mjeseci.
U Londonu se Gandhi susreo s teozofima, vegetarijancima i drugima koji su bili razočarani ne samo industrijalizmom, već i nasljeđem prosvjetiteljske misli. Oni su sami predstavljali rubne elemente engleskog društva. Gandhi ih je snažno privlačio, kao i tekstove glavnih religijskih tradicija; i ironično je u Londonu upoznao Bhagavad Gitu. I ovdje je Gandhi pokazao odlučnost i jedinstvenu potragu za svojom svrhom, te je ostvario svoj cilj dovršavanja diplome iz Unutarnjeg Hrama. Pozvan je u bar 1891., pa čak i upisan u Visoki sud u Londonu; ali kasnije te godine otišao je u Indiju.
Nakon godinu dana od none previše uspješan odvjetništva, Gandhi je odlučio prihvatiti ponudu iz indijskog biznismena u Južnoj Africi, Dada Abdulla, da mu se pridruži kao pravni savjetnik. Neznan njega, to je da postane izuzetno dugotrajan boravak, a ukupno Gandhi je ostati u Južnoj Africi već više od dvadeset godina. Indijanci koji su živjeli u Južnoj Africi bili bez političkih prava, te su općenito poznati po pogrdno ime „coolies”. Sam Gandhi došao do svijesti o zastrašujuće sile i bijesa europskog rasizma, i koliko Indijanci su iz razmatra pune ljudska bića, kada je kada je izbačen iz prve klase željeznički odjeljka automobila, iako je održao prve klase kartu, na Pietermaritzburg, Iz tog političkog buđenja Gandhi je da se pojavljuju kao vođa indijskog zajednice, a to je u Južnoj Africi koji je prvi skovao termin satyagraha da označi svoju teoriju i praksu nenasilnog otpora. Gandhi je opisati sebe prvenstveno bila kao kaluđer ili tražitelj Satya (istine), koji se ne može postici, osim kroz ahimse (nenasilje, ljubav) i brahmaćarye (celibat, težnja prema Bogu). Gandhi je zamislio vlastiti život kao niz eksperimenata kako bi krivotvoriti korištenje Satyagraha na takav način da bi tlačitelja i potlačenih podjednako prepoznati zajednički lijepljenje i čovječanstvo: kao što je priznato, sloboda je samo sloboda kada je nedjeljiva. U svojoj knjizi Satyagraha u Južnoj Africi bio je da se detaljno borbe Indijanci tvrde da njihova prava i njihovu otpornost na opresivne zakonodavnih i izvršnih mjera, kao što je nametanje poreza na anketi o njima, ili izjave vlade da sve ne-kršćanske brakovi su se tumačiti kao nevažeći. Godine 1909., na putu natrag u Indiju, Gandhi je autor kratku raspravu pod naslovom Hind samouprava ili indijski Samouprava, gdje je sve, ali je pokrenuo kritiku, ne samo industrijske civilizacije, ali modernosti u svim njegovim aspektima.
Gandhi se vratio u Indiju početkom 1915. i nikada više nije napuštao zemlju osim kratkog
putovanja koje ga je odvelo u Europu 1931. Iako nije bio potpuno nepoznat u Indiji, Gandhi je slijedio savjet svog političkog mentora, Gokhalea, i uzeo je na sebe da stekne poznavanje indijskih uvjeta. Mnogo je putovao godinu dana. Tijekom sljedećih nekoliko godina trebao je sudjelovati u brojnim lokalnim borbama, kao što je bio u Champaran u Biharu, gdje su se radnici na plantažama indiga žalili na opresivne radne uvjete, te u Ahmedabadu, gdje je došlo do sukoba između uprave i radnika u tekstilnoj industriji. mlinovi. Njegove intervencije Gandhiju su donijele znatnu reputaciju, a njegovo brzo uzdizanje na čelo nacionalističke politike označeno je njegovim vodstvom protivljenja represivnom zakonodavstvu (poznatom kao “Rowlatt Djela”) 1919. Njegova svetost nije bila neuobičajena, osim u nekoga kao onaj koji se uvukao u politiku, i do tada je zaradio od ne manje osobe nego Rabindranath Tagore, najpoznatijeg indijskog pisca, naslov Mahatme ili “Velike duše”. Kada su izbili “poremećaji” u Punjabu, što je dovelo do masakra velike skupine nenaoružanih Indijanaca u Jallianwala Bagh u Amritsaru i drugim zločinima, Gandhi je napisao izvješće istražnog odbora Kongresa Punjaba. Tijekom sljedeće dvije godine, Gandhi je pokrenuo pokret za nesuradnju, koji je pozvao Indijance da se povuku iz britanskih institucija, da vrate počasti koje su dobili od Britanaca, i da nauče umijeće samopouzdanja; premda je britanska uprava bila na paraliziranim mjestima, pokret je suspendiran u veljači 1922., kada je veliki broj indijskih policajaca brutalno ubijen od strane velikog mnoštva u Chauri Chauri, malom trgovačkom mjestu u Sjedinjenim provincijama. Sam Gandhi ubrzo je uhićen, optužen za pobunu i osuđen na šest godina zatvora. Na Velikom suđenju, kao što je poznato njegovim biografima, Gandhi je izveo majstorsku optužbu za britansku vladavinu.
Zbog njegova lošeg zdravlja, Gandhi je pušten iz zatvora u 1925. Tijekom sljedećih nekoliko godina, radio je teško sačuvati hindu-muslimanskih odnosa, te u 1924 on je promatrao, iz zatvorske ćelije, 21 dan brzo kada hindu-muslimanski nemiri izbili na Kohat, a vojarne na sjeverozapadnu granicu. To je trebao biti od njegovih mnogih velikih javnih posta, a 1932. bio je započeti tzv Epic Brzi smrt, jer je on mislio o „posebnim birača” za potlačene klase koje su potom pozvani nedodirljivi (ili Harijans u Gandhi-a vokabular i Dalits u današnjem jeziku), kao retrogradnog mjera značilo za proizvodnju trajnih podjele unutar hinduskom društvu. Gandhi je zaradio neprijateljstvo Ambedkarova, vođu nedodirljivih, Ali malo je sumnjao da je Gandhi bio istinski zainteresiran za uklanjanje ozbiljne teškoće s kojima su pretrpjeli, baš kao što nitko ne sumnja da je Gandhi nikada prihvatila tvrdnju da hindusi i muslimani čine dva odvojena elementa u indijskom društvu. To su neke od zabrinutosti najistaknutijih u Gandhijeva umu, ali bio je i pokrenuti konstruktivan program za socijalne reforme. Gandhi je imao ideje – uglavnom zvuk – na svakoj temi, od higijene i prehrane za obrazovanje i rad, a on je neumorno slijedio svoje ideje u jednom od brojnih novina koje je osnovana. Doista, bili Gandhi poznato ništa drugo u Indiji, on će i dalje biti zapamćen kao jedan od glavnih likova u povijesti indijskog novinarstva.
Početkom 1930., kada je nacionalistički pokret bio oživljen, Indijski nacionalni kongres, nadmoćno tijelo nacionalističkog mišljenja, izjavio je da će sada biti zadovoljan s ništa manje od potpune neovisnosti (purna swaraj – puni samouprava). Nakon što je raspisan razgovor, nužno je pokrenuti pokret otpora protiv britanske vladavine. 2. ožujka Gandhi je uputio pismo vicebaru, lorda Irwina, obavještavajući ga da će, ako se ne ispune indijski zahtjevi, biti prisiljen prekršiti “zakone o soli”. Očekivano, njegovo je pismo primljeno s zbunjenom zabavom, i prema tome, Gandhi je krenuo rano ujutro 12. ožujka s malom skupinom sljedbenika prema Dandiju na moru. Tamo su stigli 5. travnja: Gandhi je pokupio malu grupu prirodne soli i tako dao znak stotinama tisuća ljudi da slično prkose zakonu, budući da su Britanci imali monopol na proizvodnju i prodaju soli. To je bio početak pokreta za građansku neposlušnost: Gandhi je bio uhićen, a tisuće drugih također je bilo odvedeno u zatvor. Irwin je pristao na razgovor s Gandhijem, a Britanci su pristali na održavanje okruglog stola u Londonu kako bi pregovarali o mogućim uvjetima indijske neovisnosti. Gandhi je otišao u London 1931. i susreo neke od svojih obožavatelja u Europi, ali pregovori su se pokazali neuvjerljivima. Po povratku u Indiju ponovno je uhićen.
Sljedećih nekoliko godina Gandhi bi se uglavnom bavio konstruktivnom reformom indijskog društva. Obećao je nakon što je poduzeo solarni marš, da se neće vratiti u ašram Sabarmati u Ahmedabadu, gdje je stvorio svoj dom, ako Indija ne ostvari svoju neovisnost, a sredinom tridesetih uspostavio se u udaljenom selu, mrtvo središte Indije, pod nazivom Segaon [poznat kao Sevagram]. Upravo su ovom nejasnom selu, koje je bilo bez struje ili tekuće vode, indijski politički lideri krenuli u razgovor s Gandhijem o budućnosti pokreta za neovisnost, i on je ovdje primio posjetitelje poput Margaret Sanger, poznati američki zagovornik kontrole rađanja. Gandhi je također nastavio putovati po cijeloj zemlji, vodeći ga gdje god su mu potrebne usluge.
Jedan takav posjet bio na sjeverozapadnoj granici, gdje je imao u impozantnom Pathan, Khan Abdul Ghaffar Khan (poznatog po drago trajanja „Frontier Gandhija”, a drugi put kao Badshah [kralja] Khan), vatrene učenika. Na početku Drugog svjetskog rata, Gandhi i kongresno vodstvo zauzeli su poziciju neutralnosti: iako su jasno kritizirali fašizam, nisu mogli sami pronaći potporu britanskom imperijalizmu. Gandhiju se protivio Subhas Chandra Bose, koji je služio kao predsjednik Kongresa, i koji je preuzeo stav da je trenutak slabosti Britanije trenutak prilike u Indiji. Kada se Bose kandidirao za predsjednika Kongresa protiv Gandhijevih želja i trijumfirao protiv Gandhijevog vlastitog kandidata, otkrio je da Gandhi još uvijek ima utjecaja na radni odbor Kongresa, te da je gotovo nemoguće voditi Kongres ako suradnja Gandhija i njegovih sljedbenika može ne mogu se nabaviti. Bose je podnio ostavku, a ubrzo nakon toga trebao je napraviti dramatičan bijeg iz Indije kako bi pronašao podršku među Japancima i nacistima za njegove planove za oslobađanje Indije.
Godine 1942. Gandhi je izdala posljednji poziv za neovisnost od britanske vladavine. Na temelju onoga što je danas poznato kao Kolovoza Revolucionarno Tlo, održao je miješajući govor, tražeći svaki indijski položiti svoj život, ako je potrebno, u uzrok slobode. On im je dao ovu mantru: „Uradi ili umri”; u isto vrijeme, pitao Britance da „Napusti Indiju”. Odgovor britanske vlade je da postavite Gandhija u pritvoru, a gotovo cijeli kongres vodstvo da se naći iza rešetaka, a ne biti objavljen tek nakon zaključenja rata.
Nekoliko mjeseci nakon što su Gandhi i Kasturba bili smješteni u zatočeništvu u Aga Khanovoj palači u Puni, Kasturba je preminuo: to je bio užasan udarac Gandhiju, prateći uskoro smrt njegove dugogodišnje privatne tajnice, darovitih Mahadev Desai. U razdoblju od 1942. do 1945. godine muslimanska liga, koja je zastupala interese određenih muslimana i koja je do sada zagovarala stvaranje odvojene domovine za muslimane, sve je više privlačila pozornost Britanaca i podupirala ih u njihovim ratnim naporima. Nova vlada koja je došla na vlast u Britaniji pod Clementom Atleeom bila je posvećena neovisnosti Indije i ozbiljno su započeli pregovori za budućnost Indije. Osjećajući da politički lideri sada žude za moći, Gandhi se u velikoj mjeri distancirao od pregovora. Izjavio je kako se protivi vivisekciji Indije. Općenito se priznaje, čak i od njegovih klevetnika, da su posljednje godine njegova života u nekim aspektima bile njegove najbolje. Hodao je od sela do sela u Noakhaliju, gdje su se hindusi ubijali u znak odmazde zbog ubijanja muslimana u Biharu, te su njegovali ranjene i tješili udovice; u Kalkuti je, u poznatim riječima posljednjeg namjesnika, Mountbattena, postao “jednočlana granična sila” između hindusa i muslimana. Žestoke borbe u Calcutti zaustavile su se, gotovo isključivo zbog Gandhijevih nastojanja, pa su čak i njegovi kritičari imali običaj govoriti o Gandhijevom “čudu Kalkute”. Kada je došao trenutak slobode, 15. kolovoza 1947., Gandhi se nigdje nije mogao vidjeti u glavnom gradu, iako su ga Nehru i cijela Ustavotvorna skupština trebali pozdraviti kao arhitekta indijske neovisnosti, kao “oca nacije”.
Posljednjih nekoliko mjeseci života Gandhija trebalo je provesti uglavnom u glavnom gradu Delhiju. Tamo je podijelio svoje vrijeme između “kolonije Bhangi”, gdje su ostali čistači i najniži od niskih, i kuća Birla, rezidencije jednog od najbogatijih ljudi u Indiji i jednog od dobročinitelja Gandhijevih ašrama. Hindu i sikh izbjeglice su ušli u glavni grad iz onoga što je postalo Pakistan, i bilo je mnogo ogorčenja, što se lako pretvorilo u nasilje, protiv muslimana. To je bilo djelomično u pokušaju da se stane na kraj ubojstvima u Delhiju, i općenitije u krvoproliću nakon podjele, koja je možda oduzela živote i do milijun ljudi, osim što je uzrokovala dislokaciju ne manje od 11 milijuna. da je Gandhi trebao započeti posljednji post do smrti svoga života. Post je prekinut kada su predstavnici svih zajednica potpisali izjavu da su spremni živjeti u “savršenoj prijateljskoj vezi”, te da će životi, imovina i vjera muslimana biti zaštićeni. Nekoliko dana kasnije bomba je eksplodirala u kući Birla gdje je Gandhi držao svoje večernje molitve, ali nije uzrokovao ozljede. Međutim, njegov ubojica, Marathi Chitpavan Brahmin po imenu Nathuram Godse, nije se tako lako odvratio. Gandhi je, sasvim karakterno, odbio dodatnu sigurnost i nitko nije mogao prkositi njegovoj želji da mu se dopusti nesmetano kretanje. U ranim večernjim satima 30. siječnja 1948. Gandhi se susreo s indijskim zamjenikom premijera i njegovim bliskim suradnikom u borbi za slobodu, Vallabhai Patelu, a zatim je nastavio sa svojim molitvama.
Te večeri, kao Gandhijeva time-komad, koji je visio s jednog od naborima njegova dhoti [kare-tkanina], bio je otkriti s njim, bio je neuobičajeno kasno da svojim molitvama, a on priječnicom o njegovoj nemogućnosti da bude točan. Na 10 minuta poslije 5 sati, s jedne strane, svako na ramenima Abha i Manu, koji su bili poznati kao svojim „štapovi za hodanje”, Gandhi je započeo svoju šetnju prema vrtu gdje je održan molitveni susret. Kao što je bio oko za montiranje korake na podiju, Gandhi je prekrižio ruke i pozdravio svoju publiku s Namaskar; u tom trenutku, mladić je došao do njega i grubo odgurne Manu. Nathuram Godse sagnuo u gesti pokoravati se, uzeo revolver iz džepa, i pucao Gandhi tri puta u prsa. Mrlje od krvi pojavila na Gandhijev bijeli vuneni šal; ruke su mu još omotane u znak pozdrava, Gandhi je blagoslivljao njegova ubojicu: On Ram! On Ram!
Kako je Gandhi pao, njegov vjerni vremenski komad udario je u tlo, a ruke sata su zastale. Pokazali su, kao i prije, točno vrijeme: 5:12 P.M.
